Djeca Pelješca – Život djece na otoku Pelješcu zadržao je dozu „nevinosti“, razigranosti, slobode i kontakta s prirodom, toliko rijetko u ovo naše „ekranizirano vrijeme“ u kojem se i stvari i ljudi mijenjaju brzinom svjetlost. Djeca Pelješca još uvijek provode vrijeme penjući se na drveće, roneći u moru, pomažući odraslima u poslovima u polju i sa životinjama. Ipak, djetinjstvo se za njih naglo prekida u četrnaestoj godini kada moraju otići od svojih obitelji i napustiti Pelješac kako bi upisali srednju školu. Najčešće odu u Đački dom u Dubrovniku. Poneko ode i do Kolegija u Pazinu ili čak do Đačkog doma u Zagrebu. Tada se veza s Pelješcem naglo prekida. Vrlo se rijetko tko od njih vrati kući kako bi nastavio svoj odrasli život na ovom predivnom i raznolikom otoku. Područne škole se jedna za drugom polako zatvaraju, a dvije škole u Orebiću i Stonu postaju glavne „centrale znanja“. No, dok potpuno ne nestanu (što će se dogoditi za godinu, dvije, najviše tri) područne škole sa svojih pet, sedam ili devet učenika i dalje žive svojim osebujnim životom, pa tako učiteljice s učenicima idu u polja gdje beru ljekovito bilje ili imaju sat puštanja zmajeva. Neko prošlo vrijeme i dalje je sadašnje na poluotoku Pelješcu i čini nam se kao biser koji bi trebalo što duže čuvati. Knjiga DJECA PELJEŠCA Ane Đokić (fotografije potpisuje Sanja Pribić, a ilustracije Aleksandra Nina Knežević) upravo je jedan takav, dragocjeni čuvar vremena koje polako curi u prošlosti.
